Rutina i pomoć oko bebe

subota, veljače 17, 2018

Pozdrav drage moje i dobrodošle na blog. Tipkam vam o najbitnijoj stvari o kojoj će zasigurno željeti znati svi novopečeni roditelji, a to je pomoć oko vaše prinove. 
Dok sam iščekivala svoju bebicu najviše sam se raspitivala i čitala o samom činu poroda. Vjerojatno će i vas to najviše zanimati i željet ćete skupiti sve moguće informacije. Ponajviše o tome da li porod toliko boli. Ja vam priču prenosim iz svog osobnog iskustva  i nije mi cilj ikome išta nametati, ali smatram da je bitno prikazati i drugu stranu- onu što se događa kada beba uistinu stigne. Pa krenimo.


Porod je bolan na milijun načina, ne samo fizički i kada ga stojički pretrpimo i kada to sve završi lijepo možete odahnuti i reći da je najgore iza vas i sada lijepo možemo krenuti uživati u majčinstvu. Heh, kako ga koga. Naravno, uvijek moramo uzeti u obzir da nismo svi jednaki pa s toga nisu ni sva djeca jednaka. Primjera radi, moj brat je bio premirno i blaženo dijete dok sam ja bila vrag (riječi moje mame). 
Prva pogreška se kod mene i mog bebača dogodila već u bolnici. Za to krivim odnos medicinskog osoblja prema rodiljama. Konstantno se forsira mame da budu žene, majke, kraljice, kao da se možemo tako ponošati od silnog šoka koje smo doživjele. Po dolasku doma, nastavila sam se tako ponošati. Govorila sam da ja mogu sve sama. I tako je bilo prvih tjedan dana dok me nije groznica uhvatila i dok nisam mogla ustati iz kreveta dva dana. Onda sam zvala mamu plačući da dolazi. 
Moju pogrešku nemojte napraviti. Ukoliko u blizini imate svoje roditelje, svekrve, sestre odmah ih zovite. Nemate pojma koliko će vam sat vremena odmora dobro doći tih prvih mjesec dana. 
Jer stvar je u tome što vjerojatno poput mene niste naviknuli na nešto brinuti 0-24 h i vrlo teško će vam biti maknuti neke svoje navike ili rituale. Mene je recimo užasno živciralo to što više ujutro nisam imala vremena ni mira obaviti svoju jutarnju kavu bez koje jednostavno ne mogu funkcionirati. Tako fukcioniram već preko desetak godina i u jednom trenutku je to sve prestalo. Možete i sami misliti koliki je to stres, a to je tek jedna sitnica. Također, užasno me smetao manjak vremena za kuhanje, čisšćenje, odlazak u dućan. Kuda god bih otišla to bi bilo vremenski ograničeno zbog dojenja i uvijek bi mi misli bile doma i brinula bih se što dijete radi. Trebat će vam neko vrijeme da se oslobodite tih briga. 
Da sumiram, prvih mjesec dana mi je bio najgori što zbog osobnih fizičkih bolova i oporavka poslije poroda, što zbog manjka sna, bebinih grčeva i plača i općenitog osjećaja nemoći u toj situaciji. Znala sam od jada plakati uz bebu koja plače jer ga muči trbuščić od grčeva. Do trećeg mjeseca je sve nekako krenulo sjedati na svoje mjesto i poslije tog mjeseca sam se nekako više krenula osjećati slobodnijom i pomirila sam se sa time da moji mali gušti i navike nije moguće provoditi uz bebu. I to je u redu. Postala sam roditelj i imam malo dovno biće o kojem brinem i ne smeta mi što sam morala izbaciti neke stvari koje sam voljela raditi. 
Što se tiče rutine sa bebom, na početku ju uopće nismo imali. Teško je napraviti rutinu sa bebom koja jede na zahtjev. I trebalo nam je dugo, mislim do nekog četvrtog mjeseca da sve sjedne na svoje mjesto. Sada bebač ustaje u 7 ujutro, dnevno spava tri puta po sat vremena, a navečer je u kinderbetu oko 9. Naravno, dojena je beba i budi se noću najmanje dva puta. A ukoliko ga muče zubi (u toj smo fazi) zna se buditi i do 7 puta. Ali kao što rekoh, ja sam se pomirila sa time i više mi nije teško ustajati, malo ga izgrliti, pronosati i nanovo uspavati. Zašto? Zato što je to moje mladunče i sve ću napraviti za njega te tako i tako nemam drugog posla na porodiljnom haha.
Znajte da će biti teških dana i noći, ali s vremenom će to sve sjesti na svoje. Samo idite sat po sat, dan po dan. Ja sam odavno odustala planirati poslove, obveze i želje. 
 Naravno, i dan danas mi naiđe težak dan, ali više se uopće ne ustručavam, zovem mamu, svekrvu ili bilo koga i zahtjevam da odmah dolaze. Htjeli su unuče, pa eto im ga (haha). 


Puno bolji i stručniji post o ovoj temi škicnite kod ZIMZELENI CVIJET. Uživala sam čitajući i pronašla sam se skoro u cijelom tekstu. 


Kissi kissi 
G


* Slike preuzete sa Google Images samo za svrhu ovog posta.

You Might Also Like

2 komentari

  1. Svaka čast na iskrenosti :) Meni su isto užasno nedostajale te sitnice i rituali, to moje vrijeme. Sve to uhvatilo me tako na prepad. Em neplanirana trudnoća, em slabost od prvog dana, em to nakon poroda. Trebalo je godinu i pol da sve sjedne na mjesto.
    Usporedba tebe i brata podsjetila me na mog brata koji je 12 god. mlađi od mene tako da sam sve uspoređivala s njime. A on je bio - neprimjetno dijete. Samo spavao i jeo. Doslovno, u životu nije zaplakao. Onako, ni zbog cijepljenja, ni vađenja krvi, ni zubi ni ništa, nikada. Osim jednom kada ga je ubola osa s 4 godine. I danas je takav, onako čisti poker face. I naravno da sam bila izbezumljena kada sam rodila D. koje je normalno plakao kao sve druge bebe.

    OdgovoriIzbriši
  2. Meni je isto na pamet pao sličan zaključak nakon što sam pročitala Katarinin tekst - mislimo da će sve biti kao i prije, ali neće. No zapravo ni ne može biti, ipak smo sad odgovorne za drugo biće. Mislim da je to najvažnije što nove mame moraju shvatiti, posebno u prvim mjesecima nakon poroda. ☺

    OdgovoriIzbriši

Popular Posts

Like us on Facebook

https://www.facebook.com/Gorgeous-on-a-budget-679688375447454/?ref=aymt_homepage_panel

Flickr Images