Ne znam točno kako želim složiti koncept ovog posta da ima neku logiku i slijed, ali znam da je došlo vrijeme da svoje dojmove o trudnoći podijelim sa vama. Tako da, ispričajte me ako budem letjela sa teme na temu jer ovaj post pišem u jednom dahu.

Iako je prošlo više od četiri mjeseca od kad je na svijet došao moj mali dečko, sve mi i dalje djeluje vrlo nestvarno i nerealno. Kad god ga pogledam i dalje ne mogu vjerovati da je bio u mom trbuhu 9 mjeseci i da je stvarno tu, novo živo biće. Čudo prirode.

Krenut ću od samog početka i ispričati svoj put kroz trudnoću i porod jer znam da će nekoga od vas to zanimati kao što je i mene zanimalo kada sam iščekivala svoju prinovu.

Napominjem, svi smo mi zasebna i jedinastvena bića koja drugačije reagiraju na neke događaje, emocije i boli i logično je da nam svima trudnoća i porod nisu isti. Ovo je moja osobna priča.

Inače moj mensturalni ciklus je uvijek bio on point. Na mobitelu imam neku aplikaciju koja računa ciklus i svaki mjesec me dva dana ranije obaviještavala kada stiže "tetka". Čim mi je kasnila dva dana  znala sam u čemu je stvar. Prva stvar koju svi napravimo je da odemo u ljekarnu i kupimo test za trudnoću (neki srednje cijene, nemojte baš onaj najjeftiniji). Test funkcionira tako da jedno jutro kada se probudite, odete na wc (možete urinirati u neku posudicu na umočiti test u nju ili direktno to obaviti po testu, ja sam izabrala prvu opciju) i sačekate koju minutu i test će vam pokazati crtice (u uputstvu piše šta koja znači) koje odlučuju vašu budućnost- jeste li ili niste. Ako pokaže da ste trudni onda dogovarate pregled kod ginekologa. Ginekolog vas pregledava ultrazvukom i potvrđuje ono što je test pokazao.

S prvim tromjesečjem možete očekivati umor, slabost, često uriniranje,  povraćanje, ali opet to ovisi od žene do žene. Ja sam imala blagih problema s mučninom, ali ništa strašno što se ne bi dalo pregurati. Također, dobro ispitajte svoga ginekologa da li trebate piti folnu kiselinu ili nekakve vitamine (ja za to nisam znala, a moja mi doktorica to nije napomenula). Samo sam uzimala B kompleks, a kasnije Pronatal. Prve kontrole su obično vađenje krvi i krvne grupe. Dalje slijedi kombinirani probir i određivanje razine šećera u krvi (ako postoji sumnja za to). To su neke osnove koje svi prođemo, a daljnje kontrole ovise o vašoj zasebnoj trudnoći i stanju i mogućim komplikacijama.

Drugo tromjesečje je meni bilo najbolje jer je prestala mučnina, trbuščić se lagano nadzirao, mogla sam normalno spavati. Treće tromjesečje mi je obilježilo iščekivanje i pitanje- hoće li već izaći van.

Boljele su me noge i leđa od tereta, umarala sam se brzo i morala sam paziti što jedem jer mi se pred kraj trudnoće opet vratila mučnina. Zbog niske trudnoće i laganih kontrakcija pila sam dodatno magnezij te mogu reći da mi je lijepo opuštao mišiće i sprječavao zatezanje trbuha. Tjedan, dva prije očekivanog poroda obično se upućujete u bolnicu/rodilište gdje radite ctg sve do samog poroda.

Rodila sam deset dana prije termina i to je išlo ovako:

Torba za rodilište je bila spremna mjesec dana unaprijed. Nalazi svih pretraga, zdravstvena iskaznica, spavaćice, higijenski proizvodi-hrpa uložaka, pa čak i wc papir jer u mojoj državnoj bolnici nije bilo wc papira. Tako je to kad ne rađate u privatnoj klinici. Jedino što vam ne treba su pelene za dijete. 

Jedno jutro sam se probudila u 5 sati (taj dan sam se trebala naći sa A Lady na kavi) , otišla na wc i vidjela da sam prokrvarila. Naravno, uhvatila me panika i otišla sam u rodilište gdje sam taman uhvatila svoju doktoricu (privatna ginekologinja, dežura noćne smjene u bolnici) koja me pregledala i rekla da sam se krenula otvarati, ali budući da vodenjak nije pukao, upitala me želim li ostati u bolnici ili ići doma, i hvala joj na tome. Ja sam otišla doma, radila sve normalno kako i radim svaki dan, dok me negdje oko podne nije krenulo stezati i morala sam otkazati kavu sa A Lady, haha. Nije to meni osobno neka jaka bol, više je tupa i kao da ćete dobiti mengu. I tako je to mene stezalo svakih pola sata, pa se ubrzavalo, dok se nije pojavljivalo svakih par minuta. Negdje malo prije ponoći sam shvatila da je vrag odnio šalu, a i bila sam iscrpljena što sam skoro cijeli dan trpjela trudove, tražila sam muža da me vozi u bolnicu. Usput, taj dan sam bila kod svojih roditelja, sa muževim roditeljima, prijateljima i nisam im spominjala da me išta  muči jer si valjda sama sebi nisam htjela priznati da ću uskoro roditi, da je to to, povratka nema. 

Po dolasku u rodilište je uslijedio pregled gdje je doktorica vidjela da sam se brzo otvorila s obzirom na jutro i rekla je babici da započne čišćenje. Proces pripreme za rodilište je jednostavan. Sestra vas obrije dolje ako je to potrebno te vas potjera da olakšate crijeva da ne biste tijekom poroda uneredili stol. To je također jedna star koje sam se ja plašila, ali sve ide kao podmazano (hahah, zato što i je), ulije vam tekućinu u guzu i vi se fino olakšavate desetak minuta. Da vam skrenu misli od tog olakšavanja i trudova, sestra uzima vaše podatke. Nakon što se presvučete u spavaćicu idete u rađaonu/boks. To je obična prostorija sa velikim krevetom i ostalim potrepštinama. Spajaju vas ponovno na ctg da prate jačinu trudova te pikaju u ruku za infuziju. Ja sam imala sreće što je suprug bio sa mnom za vrijeme poroda. Budući da sam rađala u sred ljeta i bilo je vruće kao u paklu. konstantno sam tražila sestru da pojača klimu, a ona govorila da je do kraja pojačana. Muž je napravio lepezu od nalaza i hladio me time te mi također davao vodu jer sam bila žedna kao pas. Sjećam se da mi je usred poroda dopizdilo sve i skinula sam i spavaćicu jer sam mislila da ću umrijeti od vrućine. 

Iskreno, porod mi nije bio nešto pretjerano težak. Mogla sam to izdržati unatoč tome što sam bila iscrpljena od trudova čitav božji dan. Mene su više plašile priče kako porod boli kao da te netko reže i sjećam se da sam tijekom rađanja očekivala taj trenutak neizdržive boli, ali on nije došao. Možda je to samo do mene. Možda mogu izdržati bol. U rađaoni sam provela 2 sata i 14 minuta. Trudovi mi nisu bili nešto jaki, pa čak ni nakon bušenja vodenjaka (to ne boli ništa, samo osjetite olakšanje). Zadnjih deset minuta su mi dali drip i moj je bebo izletio. Naravno, rezana sam dolje jer nema teoretske šanse da bih mogla istisnuti dijete teško 3750 grama. To rezanje me isto nije nešto boljelo. Tijekom poroda sam primila dvije injekcije spasmexa, možda je do toga. Nakon što je moj mali izašao i zaplakao, stavili su mi ga na prsa. Bio je užasno sladak. Iako je poljubičastio i dalje je bio nešto najslađe što sam ikad vidjela. Kasnije su bebu izvagali te odnijeli na ostale pretrage koje obavljaju. Tu sam se pozdravila i sa mužem. Njemu to nije bio neki stresan događaj, niti mu je bilo strašno. Više je bio uzbuđen što vidi bebu, a i tu je bio element iznenađenja jer je beba uranila deset dana i nismo očekivali tako brz porod. Nakon što su svi otišli, meni je preostalo da posteljica izađe (što se ni ne osjeti) i da me zašiju. Tu sam osjetila malo igle na početku da mi sve utrne. Kada su inekcije krenule djelovati, šivanje nisam ni osjetila. Tako da sve u svemu, porod je prošao bolje nego što sam očekivala. Nikakve neizdržive nadljudske boli nije bilo.

Nakon svega toga sam imala neka tri sata da se odmorim. Da, da se odmorim. Kao da je moguće uopće se odmoriti kad ste izbacili ljudsko biće iz sebe. Adrenalin vas pere užasno. Ja sam iskoristila to vrijeme da javim svojim bliskim ljudima što se dogodilo, a moj muž je iz bolnice u 5 ujutro budio svoje i moje roditelje. Svi su bili u šoku jer su me vidjeli taj dan normalnu i nitko nije znao da me trudovi muče.

Kako mi je bilo u bolnici tri dana? Jednom riječju-užas!!!

Nekome je porod najgora stvar u životu,a meni je prvih mjesec dana bebinog života. Počevši sa ta tri dana u bolnici- moj mali je imao grčeve. Iako svi tupe da grčevi počinju od osmog dana života, e pa moj je imao odmah prvi dan. Užasno je plakao, ja nisam spavala ta tri dana, hrana je bila užasna, sestre ultra neljubazne (čast izuzetcima). Također, dolje mi se sve ohladilo i lijekovi su popustili. Da mi je netko prije rekao da se ne trebam plašit poroda nego onoga što slijedi nakon možda bi mi bilo lakše jer o tome nisam imala pojma. Znači nisam mogla ustati. Sve živo me boljelo. Krvarila sam užasno. Ajde barem sam imala snage da se sama otuširam. Odlazak na wc mi je bio noćna mora. Zašto? Zato što se bojite imalo napregnuti jer to podsjeća na trudove. Trud je tiskanje kao kad idete kakati. Dovoljno vam je kad vam kažem da sam kakala tek peti dan uz pomoć čepića. To mi je bilo nešto najgore. Čepiće sam koristila skroz do drugog tjedna dok se napokon nisam sama odvažila da to normalno obavim.

Onda, iako je dojenje teklo lagano i moj bebač je htio jesti unatoč tome što sam jednu večer u bolnici zamolila neku mladu sestru da odnese dijete i da mu dohranu, nije se naviknuo na nju. Tako da znate, kad dijete jednom proba dohranu ne znači da neće htjeti cicu nazad. Kad smo kod božjih cica i dojenja nas su neke sestre doslovno maltertirale sa rječju-doji. Znaš kad ti netko ispire mozak i konstantno ponavlja jedno te isto kao da si retardiran i ne razumiješ. Znači nisu imale ni razumijevanja da si ti u koma stanju, da moraš ustajati i presvlačiti dijete, nosati ga kad plače. Nemaju suosjećanja da si ti toliko pod stresom nego ti još dolaze svaka dva sata i ispituju jesi hranila dijete i ajde hrani, doji doji doji. Neću ni reći kako su se obrušile na jednu mamu kojoj još mlijeko nije naišlo. Također, jednoj mami koja uopće nije imala mlijeka, na karton su napisali da mama ne želi dojiti. Mislim stvarno. Ako u budućnosti budem imala još jedno dijete neću ga rađati u bolnicama koje imaju status prijatelja djece. Čak na vratima sobe imate isprintana "pravila" među kojima je zabranjena duda. De ne jebite. Tko svom djetetu nakon izlaska iz bolnice nije ponudio dudu.  Mislim da je za mene i dijete ipak najbolje da sam ja zdravog razuma i bez stresa i  radim šta god treba da pomogne održavanju tog stanja. P.S. Sa mnom u sobi su bile još tri žene i tri bebe, vani sunce prži 37, klime nema zbog djece, a bome nema ni tv-a. Zatvor!!!Hajlajt dana su bile posjete kad bi nas muž došao malo obići.

Što se tiče viziti moram napomenuti da ide sto sestara i doktor. U ta tri dana niti jedan doktor nije pogledao malo pobliže stanje dolje niti komentirao. Također u ta tri dana mi niti jedanput nije plahta na krevetu bila promijenjena. Ako je tolika kriza u zdravstvu da se nema za platiti prašak za veš, kako su mi onda na račun po izlasku iz bolnice utrpane usluge i lijekovi za koje ni ne znam da sam primila. Čudno! Republika Hrvatska! 

Pošli su i ti dani. S bebom je sve bilo ok, a ja sam doktoru rekla da ću doma uzeti čepić samo da me pusti i tako su nas pustili inače bih poludjela da sam morala ostati još koju sekundu. 

Kad smo došli doma sve je bilo ok. Obitelj nas je dočekala i bebač se smirio s obzirom kakav je bio u bolnici. Ali ne zadugo. Od desetog dana su počeli intenzivni grčevi, nosanje do 4 ujutro, ispijanje stotih kava. Budući da sam se znala izdajati to mi je stvaralo još više mlijeka i drugi tjedan su mi se dojke upalile i ja pokupila groznicu zbog koje sam dva dana provela ležeći u krevetu. Sva sreća na mami i svekrvi koje su se bavile djetetom. Kako su mi one dosta pomagale, kada su prestale, iskreno bilo me strah mog djeteta. Užasavala me pomisao da on i ja ostanemo sami. I dogodilo se i to. Muž se sa godišnjeg odmora vratio na posao, kao i mama. Stvarno sam se plašila i grčeva i da će mu se nešto dogoditi, strepila sam svaki trenutak. Ali prošlo je i to, naviknuli smo se jedno na drugo. Nakon mjesec dana grčevi su prestali, sklepali smo neku rutinu i noću je nakon hranjenja počeo zaspivati bez nosanja. S trećim mjesecom je napokon prihvatio dudu po prave, prije bi ju uvijek ispljunuo, i sada imamo još manje problema sa zaspivanjem. Mogu reći da se nakon trećeg mjeseca, kada je postao svjestan svega, napokon osjećam ugodno. Napokon se osjećam kao prava mama. Naravno da sam izgubila sebe na početku, podredila se apsolutno bebi. Sada kada je on malo veći ponovno se vraćam sebi, svojim hobijima i više me nije strah. Neke stvari moramo proći, probiti led da bi se kasnije ostvarili. 

Neću više duljiti sa postom jer pretpostavljam da je otišao u totalno krivom smijeru nego što mi je bila nakana. Poanta ovog posta je da bih rodila petero djece samo da mogu izbjeći proces oporavka nakon poroda. 

Imate li što za nadodati?

Slobodno pišite svoje doživljaje u komentare.

Kissi kissi

G